S prijateljom Zdravkom Bazdanom sam šetao ispred Gospe kada smo se spomenuli Gojka Berića, nekadašnjeg dopisnika sarajevskog "Oslobođenja" iz Dubrovnika, danas sjajnog kolumniste u istom listu. Pozvao sam ga da mi pomogne da napišem tekst kakav bi on, kao Sarajlija, voleo da pročita od jednog Beograđanina. I poslao mi je Gojko Berić tekst, koji uz njegovu dozvolu, potpisujem od reči do reči zajedno s njim.

Dragi Prokiću,

Napisao sam na desetine tekstova o Srebrenici, ali me progoni osjećanje da još nisam napisao onaj "pravi". Vjerovatno ga neću nikada ni napisati. Pa kako onda da Vama kažem kako zamišljam takav tekst, i to onaj koji bi došao s te prekodrinske strane? U Bosni je sve stvar emocija, pogotovo kad je riječ o genocidu u Srebrenici. Čovjek koji je psihološki možda najdublje ušao u taj fenomen, zove se Emir Šuljagić. On je bio prevodilac pri Holandskom bataljonu kad je Mladić ušao u Srebrenicu, i to ga je spasilo. Poslije rata je bio novinar magazina Dani, objavio je i knjigu o Srebrenici. Prije dvije ili tri godine u jednom intervjuu je rekao kako smatra da je povratak Bošnjaka u Srebrenicu besmislen, da tamo niko ne treba da živi, i da Srebrenica treba da ostane mjesto smrti, i ništa više. To Vam napominjem samo zato kako biste vidjeli do kakvih krajnosti ovdje u Bosni ide javni diskurs o Srebrenici.

E sad, koji je to senzitiv koji u ovom trenutku zaslužuje pažnju ljudi poput Vas ili Pere Lukovića? Naravno, rodbini srebreničkih žrtava je najvažnije da zlikovci dobiju zaslužene kazne. Ali ni jedna haška ili neka druga presuda ne doživljava se kao dovoljno teška. Na isti bi način sutra bila doživljena i eventualna presuda generalu Mladiću, kakva god ona bila. To znači da se presude ne doživljavaju kao suština pravde, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Ono čime je rodbina pobijenih Srebreničana istinski opsjednuta jeste očekivanje da službena Srbija i najšira srpska javnost decidirano priznaju da su Srbi počinili genocid nad Bošnjacima i da zbog toga treba da snose moralnu i sve druge posljedice. Takvo je, u ovom slučaju, poimanje istinske pravde među Bošnjacima. Oni su užasno frustrirani što je pravda u tom obliku izostala, nisu u stanju da shvate šta su uzroci tome i sve više sumnjaju da će ikada dočekati takav gest. Obični ljudi pokušavaju da odgonetnu zašto je današnje srpsko društvo takvo i dokle će takvo ostati. Iskreno govoreći, i ja bih to želio znati.

Sumnjam da će Vam ovo biti od neke pomoći, ali ja više, nažalost, ništa nisam mogao učiniti. U današnjem Oslobođenju objavljena je moja kolumna o Srebrenici, pod naslovom "Četrnaest godina poslije". Možete je naći na internetu.

Srdačno Vas pozdravljam (Peru Lukovića takođe), uz najbolje želje
Gojko Berić i njegov ponosni beogradski supotpisnik Nenad Prokić