Forhend u mozak
Petar Luković | 02.09.2008.
Patriotska dilema: Srpkinja ili Ana
Svejedno da li komentare slušamo na srpskom RTS-u ili na srpskom Eurosportu, od srboidne logike nema zaštite: Srbin Đoković je opet pobedio; Srpkinja Ana Ivanović senzacionalno izgubila, dešava se, eto, i Srpkinjama da budu poražene; Srpkinja Jelena na jedvite jade u sledećem kolu, zar, jebi ga, ima nekakvog drugog tenisa koji nije srpski?
Zamislimo ovakvo suludo sročenu vest: „Predsednik Srbije, Srbin Boris Tadić, danas je razgovarao sa premijerom Vlade Srbije, Srbinom Mirkom Cvetkovićem o problemima srpske privrede. Razgovoru je prisustvovao i u razgovoru učestvovao Srbin Mlađan Dinkić". Očigledni višak prideva 'srpski' ovde je izveden kao vrsta zajebancije, ali u stvarnom, naročito u televizijskom životu, nismo daleko od bolesne činjenice da je srpstvo, svedeno na etničku jedinku, postalo merna jedinica patriotizma.
Gledate, recimo, ovogodišnji US Open ili već bilo koji teniski turnir na kojem učestvuju Ana Ivanović, Jelena Janković i Novak Đoković: svaka druga reč komentatora sadrži nešto „srpsko", ili „servira Srpkinja" ili „uzvraća Srpkinja" ili „divan udarac Srbina" ili „Srbin zna šta radi" ili „Srpkinja uspešna" ili „Srbin pobeđuje" ili „Srpkinja najbolja" ili „Srpkinja izgubila"... sve se ori od Srba i Srpkinja, kao da niko od nas nema pojma da je Ana Ivanović - Srpkinja, da je Jelena Janković - Srpkinja, da je Novak Đoković - provereno dobar Srbin, pa komentatori moraju na tu činjenicu da nas podsećaju i upozoravaju svakih deset sekundi.
Koliko god nekom ovakva vrsta srbovanja izgledala onanistički prirodna, ona je po formi i suštini napadna i uvredljiva zbog patološke potrebe da se pojedinac po svaku cenu gurne u kolektivno nacionalno krilo; kako objasniti budali od TV komentatora - kad igra Ivanovićeva, ne igra Srbija, nije tenis timski, kolektivno-populistički sport, tenis igra samo Ana Ivanović, svojim imenom i prezimenom, nije žena prijavljena na US Openu pod imenom „Srpkinja Ana" pa da se ova nakaradna kovanica spočitava dok gledalac ne poludi i totalno srbne.
Svejedno da li komentare slušamo na srpskom RTS-u ili na srpskom Eurosportu, od srboidne logike nema zaštite: Srbin Đoković je opet pobedio; Srpkinja Ana Ivanović senzacionalno izgubila, dešava se, eto, i Srpkinjama da budu poražene; Srpkinja Jelena na jedvite jade u sledećem kolu, Svi Srbi Sveta - obaveštavaju nas teniski komentatori i vrli nacionalni TV radnici Višković i Bošković - obožavaju srpski tenis, zar, jebi ga, ima nekakvog drugog tenisa koji nije srpski?
I uvek isto - Srbin i Srpkinja kad pobeđuju, kad uzimaju medalje, kad su nenadjebivi i najjači, deo su svih nas, naročito onih koji za tenis nisu čuli; ali kad stignemo do nekog zločina, masakra, genocida ili masovnog klanja, prefiks „srpski" naglo iščezava, nema nigde ushićenog TV komentatora da sa suđenja u Hagu javi kako je „Srbin zaklao bekhendom" ili da je „Srbin priznao" ili kako je „Srbin kriv".
Zato nevini Srbi ništa ne priznaju sem da su po genetskoj vokaciji teniseri: zar fucking good ne zvuči „Svi smo mi Ana Ivanović!". Definitivno bolje od poruke: „Svi smo Jovan Krkobabić"!
Izvor:
E-novine













