Dvostruki aršini i marketing
Zoran Ostojić | 21.10.2008.
Sjedinjene američke države prve su priznale Kosovo i glasale protiv inicijative Srbije u Generalnoj Skupštini UN. Onom kojom smo zatražili mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu o jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova.
Mnoge druge države su priznale Kosovo i bila uzdržane u Generalnoj Skupštini. Makedonija je prvo bila uzdražana, pa je potom priznala Kosovo. A Crna Gora, nije bila uzdržana, već je prvo glasala za našu inicijativu, a odmah potom je priznala Kosovo. Šta nam ovo govori? Da se države rukovode svojim interesima i da su zato, u ovom slučaju neke dosledne, a neke nisu. Recimo SAD nisu dosledne jer su glasale protiv naše inicijative.
Jer, ne samo da ne može biti sporna naša želja da se o kosovskoj nezavisnosti izjasni najviši i najugledniji svetski sud, nego je to čak i neophodno. Jer mnoge zemlje koje su, do sada, priznale Kosovo smatraju da taj njihov čin nije kršenje Rezolucije Saveta bezbednosti UN iz 1999. A naša Vlada (i prethodna) je ubeđena da to jeste kršenje rezolucije. Zato mislim da je dobro što će se o tome izjasniti Međunarodni sud pravde u Hagu. Sada na stranu sto se politički, problem Kosova može resiti samo tamo gde je nastao, a to znači u Beogradu i Prištini, a ne u Njujorku ili Hagu. I na stranu što je priznanje druge države akt svake suverene države, što ni sud u Hagu ne može da ospori.
Zato je u suštini Crna Gora postupila najdoslednije i najpoštenije. Jasno je da će glavni zadatak uglednog suda biti da utvrdi da li je kosovska nezavisnost jedinstven slučaj koji se do sada nije desio i koji neće imati efekte u budućnosti. Ili je to pak presedan koji će imati posledice po slične slučajeve u budućnosti. Recimo za Abhaziju i Južnu Osetiju. Rusija se nada da ce Kosovo biti presedan, te je zato i glasala za našu inicijativu. Pošto se tim teritorijama do sada nije bavio Savet bezbednosti, te one nemaju ništa slično Rezoluciji 1224, vratimo se njoj. Ona je za Kosovo glavni izvor međunarodnog prava .
Dakle, zašto je Miloševićev poraz, odricanje od suvereniteta nad delom teritorije, od Koštunice, Šešelja i Tadića proglašen pobedom? Da li zato što u uvodu ("preambuli") Rezolucije 1244 stoji da je Kosovo deo SRJ? Dodao bih tadašnje, a to ne znači samo te države koje nema, nego i u tom trenutku, te 1999. Ne verujem da je to razlog zašto se poraz narodu već 9 godina prodaje kao pobeda, već su razlozi mnogo ozbiljniji. Jer u tekstu rezolucije, pod tačkom 11. stoji: (SB) "Odlučuje da će glavne odgovornosti civilnog prisustva uključivati: a) unapređenje uspostavljanja, do konačnog rešenja, suštinske autonomije i samouprave na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir aneks 2 i sporazume iz Rambujea (C/ 1999/648)". Dakle, tumačenje ovoga biće posao suda u Hagu. To što je vezivanje konačnog rešenja Kosova vezano za Rambuje nepoznato široj javnosti, dokaz je mnogo ozbiljnijih stvari koje prevazilaze ambicije ovog teksta.
Nesporno je da Crna Gora (i Makedonija) žele da budu članice NATO-a i EU. Njihovi lideri su odluke svijih država objasnili upravo tim, državnim, razlogom ili, ako je nekom milije, njihovim nacionalnim interesom. To želimo i mi, jer su građani za to glasali, a Vlada Cvetković-Dačić se samosmatra, ali je i smatraju - proevropskom. I šta je sporno u ponašanju naših komšija? Logičan odgovor bio bi - ništa. Zato su, sa kosnsultacija u Beogradu, vraćeni naši ambasadori u SAD, Hrvatsku i Albaniju. U Mađarsku i Bugarsku vraćeni su ranije. Ali istog dana su proterani ambasadori Crne Gore i Makedonije. Dakle mera koja do sada nije preduzeta ni prema jednoj državi koje su priznale Kosovo. Danas sa njih 48 imamo normalne odnose, naši ambasadri su tamo, njihovi ovde, a ambasadore dva naša suseda (pored BiH, jedina sa kojima imamo trgovinski suficit) smo proterali. Doslednost? Svakako ne. Ali šta je u pitanju? Mogući odgovori su: ljutnja, emocije ili problem sa realnošću.
Ljutnja? Možda su Crna Gora (i Makedonija) pokvarile planirani marketinški uspeh Vlade (i omiljenog Predsednikovog kandidata za Premijera). Možda, ali je reakcija neprimerena, kontraproduktivna i histerična. Građani Srbije za to nisu glasali. Jer moguće je glasati zbog marketinga, ali ne i za marketing. Pošto marketing ne može biti zamena za politiku.
Emocije? Da sam ja poreklom iz Pive, verovatno bi i mene crnogorsko priznanje Kosova emotivno potreslo. Ali ne mogu se lične emocije nametati kao državna politika. Jer građani nisu ni za to glasali.
Lični odnos sa Đukanovicem? Po sistemu, pretio sam, a Milo mi "izašao na crtu". Pa moram da pokažem da sam ozbiljan, tvrd i hrabar. Gotovo odlučan. Ni za takvo "uličarsko" ponašanje, kao državnu politiku, građani nisu glasali.
Neprihvatanje realnosti? I posle dve godine neki krugovi ( "Oni nas smenjuju, nesvesni da smo mi već izabrali naslednike naših naslednika" - General Branko Krga, zabranjena knjiga "Vojna tajna"") pokazuju da im je teško da prihvate činjenicu da je Crna Gora pre dve godine obnovila svoju državnost. I time pomogla da isto dobije i Srbija.
Ni za to građani Srbije nisu glasali.
Vec za ono što su rekli čelnici Hrvatske, Crne Gore i Makedonije. Želimo bolji život za građane svojih država. A to će biti moguće ako postanemo članovi EU. A većina tog "kluba" je priznala Kosovo.
Ja bih dodao. A onih pet, koji jos nisu, podržavaju misiju EULEKS.













